Vremenski sateliti promatraju atmosferu različitim spektralnim kanalima. Vidljivi kanal (oko 0,5–0,9 µm) detektira reflektiranu sunčevu svjetlost i koristi se za dnevno mapiranje oblaka i površine; svijetla područja označavaju debele oblake ili visoku albedo, tamna vodu ili vegetaciju. Infracrveni kanal (oko 10,5–12,5 µm) mjeri emitirano toplinsko zračenje i radi dan i noć; prikazuju se temperature vrha oblaka (svijetlo = hladni visoki oblaci, tamno = topla površina) (EUMETSAT; CIRA/CSU).

Kanal vodene pare (oko 5,7–7,1 µm) detektira vodenu paru u gornjoj troposferi. Svijetle vrijednosti označavaju oblake ili vlažne slojeve, sive nijanse varijabilnu vlažnost i tamne vrijednosti suhi zrak. Taj kanal je mjerenje apsorpcije: zračenje odozdo apsorbira vodena para, koja zatim zrači. Snimke vodene pare pomažu identificirati mlazne struje, frontalne sustave i strukturu vlažnosti (EUMETSAT; EUMeTrain).

Operativni sateliti poput EUMETSAT-ove Meteosat Second Generation (MSG) nose instrumente s više kanala; kombinacije se koriste za RGB proizvode (npr. zračna masa) koji pomažu prognostičarima analizirati sinoptičko vrijeme. Nacionalne meteorološke službe i agencije poput NOAA i EUMETSAT pružaju snimke i izvedene proizvode; gornji podaci mogu dolaziti iz takvih izvora (npr. KNMI). WMO koordinira globalne sustave satelitskog promatranja.